Psiho – kutak

Roditeljski stilovi

Biti roditelj je bez pretjerivanja najzahtjevnija uloga koju čovjek može imati tijekom svog života. Stoga ne čudi da se roditelji ponekad preispituju tražeći alternativna rješenja za odgoj svoje djece. U pravilu traže samo potvrdu svojih odgojnih metoda, ali ponekad imaju toliko nedoumica da “od šume ne vide drveta” pa potraže pomoć stručne službe u školi.

U istraživanjima su se definirala 4 stila roditeljstva nastala kao produkt djelovanja roditeljskog nadzora i topline (empatije) u odgoju. Ovdje valja napomenuti da postoje dva oblika roditeljskog nadzora:

  • Vanjski nadzor (nadzor ponašanja) odnosi se na postavljanje pravila ponašanja i dopuštenih granica. Njime se želi izbjeći nepoželjno ponašanje djeteta.
  • Unutarnji (psihološki) nadzor pokazuje roditelj koji nastoji pratiti djetetove unutarnje doživljaje, emocije i misli.

Valja biti oprezan jer ako se odgoj djeteta temelji na psihološkom nadzoru, pritisku i ograničavanju, mogu se javiti loši razvojni rezultati kao što su depresija i delinkvencija, a nadzor ponašanja dovodi se u vezu s agresivnim ponašanjem.

Kombinacijom visokog i niskog nadzora te visoke i niske emocionalne topline nastaju 4 stila roditeljstva: autoritarni, autoritativni, popustljivi (permisivni) i nezainteresirani (indiferentni).

Roditelj koji preferira popustljivi stil pred dijete postavlja niske zahtjeve i daje mu preveliku slobodu. Premda je takav roditelj emocionalno vrlo osjetljiv, djetetu postavlja premalo ograničenja i nema dovoljno nadzora nad njime. Takvi roditelji prihvaćaju i ohrabruju svoje dijete, ali u odgoju im nedostaje strukture i reda. Djeca takvih roditelja nemaju osjećaj odgovornosti i nesigurna su, imaju slabu samokontrolu, nedostaje im upornosti u radu, reagiraju nezrelo i agresivni su kad ne dobiju ono što žele. Obično se za njih govori da su “razmažena”.

Nezainteresiran roditelj ima mali roditeljski nadzor, ne pokazuje interes za djetetove potrebe, nije emocionalno topao. Takvi su roditelji zaokupljeni poslom, obavezama i/ili sami sobom. Djeca odrasla u ovakvoj obitelji promjenjiva su raspoloženja, nemaju kontrolu nad svojim ponašanjem, ne zanima ih škola i teško donose odluke.

Autoritarni roditelj ima velike roditeljske zahtjeve, visok nadzor nad djetetom, ali ne pruža dovoljno topline i ljubavi. Takvi roditelji strogi su i zahtjevni, a disciplinu održavaju kaznama i prijetnjama. Cilj im je odgojiti poslušno dijete koje poštuje autoritete i tradiciju. Nisu skloni objašnjavanju svojih postupaka i nezainteresirani su za djetetove osjećaje.  Djeca ih opisuju kao stroge i zahtjevne. Djeca ovih roditelja su nezadovoljna, ćudljiva, lako se uzrujaju, nesigurna su, agresivna ili izrazito povučena.

Najbolji je autoritativni stil jer takav roditelj postavlja granice i provodi nadzor, ali uz to pokazuje toplinu i ljubav. Roditelji tog tipa osjetljivi su prema svojoj djeci, a istovremeno im postavljaju jasne granice čime održavaju okolinu predvidljivom. Takvi roditelji vode računa o djetetovim osjećajima, objašnjavaju svoje odluke i pitaju dijete za mišljenje. Djeca ovih roditelja su samopouzdana, sigurna u sebe, spremna prihvatiti rizik, imaju potrebu za postignućem i visoku samokontrolu.

Umjesto zaključka – savjet(i). Budite uvijek otvoreni prema potrebama svoje djece, imajte nadzor nad njima, ali postepeno gradite povjerenje kako biste s vremenom taj nadzor neposredno provodili kroz interakciju s djetetom. I za kraj – budite strpljivi. Roditeljstvo je posebno po tome što se efekti nekog djelovanja vide s vremenskim odmakom. Zato budite ustrajni i vjerujte u pozitivne ishode.

Teškoće u učenju

Učenje se definira kao relativno trajna promjena u ponašanju koja je rezultat vježbe ili iskustva. U školi je glavna zadaća – učiti. Procjenjuje se da u populaciji školske djece danas ima oko 5% djece s teškoćama u učenju, od čega je četiri puta više dječaka nego djevojčica. Takva djeca zahtijevaju dodatan obrazovni napor ili poseban pristup obrazovanju kako bi mogla u potpunosti razviti svoje sposobnosti.  Teškoće u učenju odnose se na specifične smetnje u psihičkim procesima koje onemogućuju razumijevanje i upotrebu jezika te smetnje u govoru (disfazija), čitanju (disleksija), pisanju (disgrafija) ili računanju (diskalkulija). Razlikujemo nespecifične i specifične teškoće u učenju. Dok su nespecifične obično uzrokovane zaostajanjem u mentalnom razvoju ili senzornim nedostacima (loš vid ili sluh), kod specifičnih teškoća oštećena je jedna ili više psiholoških funkcija važnih za razumijevanje jezika u govoru i pismu.

Opći znakovi koji upućuju na specifične teškoće u učenju su:

  • neusklađenost inteligencije i postignuća
  • zaostajanje u postignuću u specifičnim područjima
  • smetnje pažnje i/ili visoka rastresenost
  • slaba motorna koordinacija
  • perceptivne smetnje
  • teškoće u prostornoj orijentaciji
  • teškoće s motivacijom i samoregulacijom ponašanja
  • specifične smetnje pamćenja i govora
  • nerazvijene vještine učenja

Ovakvi simptomi često kod djece izazivaju osjećaj frustracije, nisko samopoštovanje i povećavaju vjerojatnost odustajanja od školovanja. Takva djeca socioemocionalno nezrelija od vršnjaka, neodlučna, impulzivna i/ili sramežljiva. Simptomi se mogu ublažiti tako da se težište obrazovnog procesa stavi na one karakteristike koje su kod djeteta najbolje razvijene. Izradom individualiziranog pristupa temeljem kojeg se primjenjuju specifični didaktičko-metodički postupci, djetetu se prilagođava obrazovni proces s ciljem povećanja vjerojatnosti da razvije svoje vještine i postigne školski uspjeh adekvatan kognitivnom statusu. Metode, strategije i pristupi u radu trebaju biti usklađeni s potrebama djeteta i pritom se treba usmjeriti na osobne uspjehe i napretke djeteta, izbjegavati usporedbu te razumjeti jedinstvene obrasce njihovih snaga i potreba.

Prijelaz djece u peti razred

U životu roditelja školarca postoji nekoliko ključnih događaja. U pravilu ti događaji kod djece i njihovih roditelja/skrbnika izazivaju neizvjesnost i brigu, a prelazak u peti razred je događaj koji mnogi smatraju ključnim u procesu razvoja djeteta. Za dijete završetak četvrtog razreda, te prelazak u viši razred osnovne škole u kojem će se susresti s novim učiteljima i novim predmetima, izaziva određene strahove hoće li se uspješno i pravodobno moći naviknuti na nove radne navike i nova pravila ponašanja u školi. U petom razredu učenici dobivaju nove predmete: zemljopis, povijest, tehničku kulturu i informatiku. S novim predmetima dolaze i novi učitelji. Učenici se, nakon što su četiri godine proveli s jednom učiteljicom, sada moraju priviknuti na desetak novih učitelja, upoznati njihov način rada, ispitivanja nastavnog sadržaja, poštivati pravila u razredu koja se razlikuju od učitelja do učitelja. U petom razredu učenik će se morati naviknuti i na više sati provedenih u školi, očekuje ga veća količina gradiva za učenje, a to podrazumijeva i veće zahtjeve u smislu samostalnosti u učenju. U pravilu se u petom razredu teže snalaze učenici koji nemaju razvijene radne navike, koji su bojažljivi, ne znaju učiti, nisu samostalni, slabiji su čitači, čiji roditelji (pre)aktivno sudjeluju u pisanju domaćih zadaća, učenici koji nisu automatizirali računske radnje, te koji imaju probleme disciplinske naravi. Lakše će se pak snaći samostalniji učenici, koji imaju razvijen(ij)e radne navike, otvoreniji su tijekom praćenja nastave. Svakako važnu ulogu ima i pristup predmetnog nastavnika i njegove metode rada s učenicima.

Kako olakšati djetetu proces učenja? Stjecanje radnih navika je najvažnije. Važno je da se dijete  navikne i prihvati pisanje domaćih zadaća i redovito uči. Nakon obavljenih zadaća može se baviti svojim drugim aktivnostima, koje su poželjne, ali ne smiju imati prednost pred nastavom i školskim obvezama. Gradiva za učenje će biti više nego u četvrtom razredu pa ga je poželjno rasporediti kao i sâmo vrijeme učenja. Pokazati djetetu određene metode bržeg i lakšeg zapamćivanja kao što je podvlačenje u tekstu, bilježenje bitnoga, naslovljavanje, izrada sažetaka ili umnih mapa, povezivanje s prijašnjim znanjem, traženje primjera, prepričavanje svojim riječima. Aktivno učiti, podcrtati što je važno, zabilježiti najvažnije gradivo, slično gradivo grupirati, nakon pročitanog prepričati svojim riječima. Roditelj može ispitati dijete o naučenom gradivu kako bi bilo sigurno da je uspješno svladalo gradivo. Osim toga, od roditelja se očekuje da aktivno sudjeluju i pomažu djetetu u tom razdoblju prilagodbe i prijelaza iz 4. u 5.razred. Djetetu ponajprije treba poticajna atmosfera, razumijevanje, nagrada za trud, pohvala za svaki uspjeh koji je rezultat rada. Ako dijete nije bilo samostalno u učenju u prva četiri razreda, ne smije se odustati od pomaganja u učenju sad kad je gradivo postalo zahtjevnije. Poželjno je ići češće na konzultacije s razrednikom, a prema potrebi i s predmetnim nastavnicima. Roditelj se treba upoznati s načinom rada i obvezama koje učenika očekuju u petom razredu. I na kraju zapamtite – važno je kod djeteta razvijati naviku istraživanja, radnih navika i stjecanja vještina važnih za život!

Što je važno znati prije upisa u prvi razred?

Polazak u školu predstavlja veliku promjenu u životu djeteta i njegove obitelji. Dijete se mora prilagoditi novim pravilima ponašanja, primjerice sjediti na jednom mjestu duže vrijeme, pratiti aktivnost do kraja, doći na početak nastave, voditi brigu o svojim stvarima i još mnogo toga. Također, to je prva provjera djetetovih socijalnih, emocionalnih, intelektualnih i drugih sposobnosti.

Postoje vještine koje je poželjno razvijati kod djece kako bi suočavanje s izazovima u prvom razredu osnovne škole bilo uspješnije. Popis tih vještina pročitajte u nastavku.

1) Grafomotoričke vještine
• posjeduje fleksibilnost šake i prstiju, pravilno drži olovku, linija mu je jasna, prikladnog pritiska
• po uzorku zna povlačiti linije od crte do crte, od točke do točke , ravne kružne i valovite linije
• zna precrtati geometrijske likove: kvadrat, trokut, romb
• zna napisati svoje ime velikim tiskanim slovima

2) Prostorni odnosi
• razumije prostorne odnose: gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad
• usvojilo je orijentaciju na:
– tijelu (desna/lijeva ruka, desna/lijeva noga, desno/lijevo oko)
– u prostoru (što je desno od njega, a što lijevo, zna odrediti smjer kretanja)
– na papiru (što je na desnoj strani papira, a što na lijevoj)

3) Vremenski odnosi
• razumije vremenske odnose: prije, poslije, jutro, podne, večer, prije podne, poslije podne
• poželjno je da poznaje dane u tjednu, snalaženje na satu (puni sat)

4) Numeričko poimanje
• broji mehanički barem do 20
• snalazi se u pojmovima više, manje, oduzmi, dodaj
• razumije pojam skupa:
– što sve spada u neki skup, a što ne (klasifikacije po obliku, veličini, težini, boji)
– uspoređuje dva skupa (gdje ima više, a gdje manje)
– zna da se dodavanjem skup povećava, a oduzimanjem smanjuje
• u skupu od 10 elemenata zna rezultat dodavanja za jedan i oduzimanja za jedan uz pokazivanje
• povezuje brojku uz količinu (npr. brojka 9=9 elemenata)
• mjereći može usporediti koji su predmeti duži, veći, širi

5) Boje
• prepoznaje i imenuje boje: žuta, zelena, crvena, plava, bijela, crna, smeđa, narančasta, ljubičasta

6) Govor i rječnik
• pravilno izgovara sve glasove (dozvoljeno je umekšano izgovaranje nekih glasova zbog ispadanja mliječnih zubi)
• pravilno se gramatički izražava (koristi množinu, jedninu, zamjenice, govori pravilno u rodu i padežu)
• zna verbalno definirati jednostavne pojmove (npr. Što je stolica? U definiciji spominje čemu stolica služi, kakvog je oblika, od čega je napravljena i sl.)
• zna verbalno iskazati po čemu su neke stvari, bića i/ili pojave slični, a po čemu su različiti
(npr. Po čemu su slični muha i leptir?)
• zna prepričati kraći događaj ili priču u pravilnom slijedu: uvod, tijek, završetak

7) Predčitalačke vještine
• može rastaviti poznate riječi na slogove
• prepoznaje i imenuje s kojim glasom počinje i s kojim glasom završava riječ
• zna imenovati riječi na zadani glas (igra “slovo na slovo”)
• zna prepoznati da li je zadani glas na početku riječi, na kraju ili u sredini
• zna rastaviti jednostavne riječi na glasove
• od pojedinih glasova zna sastaviti jednostavnu riječ (npr. M-A-M-A, O-K-O i sl.)
• prepoznaje simbole slova i brojki

8) Koncentracija
• na zadatku se može zadržati 15-20 minuta, dok trajanje igre može biti i 60 minuta uz kratke otklone pažnje

9) Samostalnost
• u brizi za sebe: zna se sam odjenuti, obuti i vezati cipele, samostalan je pri jelu i u korištenju WC-a
• snalaženje u prometu u smislu poznavanja pojmova kao što su: semafor, zebra, kolnik, pločnik, poznaje osnovna pravila ponašanja u saobraćaju
• snalaženje u komunikaciji s drugima: poznaje i koristi običaje kod pozdravljanja,
poznaje pravila ponašanja na ulici, u trgovini, kada je to potrebno, zna kako i od koga može zatražiti pomoć
• radne navike: ima sitna kućna zaduženja

10) Socioemocionalna zrelost
• u velikoj mjeri kontrolira svoje emocije
• sposobno je za odgađati zadovoljstvo kako bi postiglo cilj (riješiti zadatak do kraja)
• spremno na suradnju s drugima (dogovor, kompromis)
• konflikte rješava na socijalno prihvatljiv način
• motivirano je za sudjelovanje u društvenim igrama
• pokazuje interes za igre na papiru, motivirano za dobar uradak
• ima razvijen osjećaj sigurnosti i samopouzdanja

Zašto posjetiti školskog psihologa?

Kod školskog psihologa učenici dolaze samostalno, na inicijativu nastavnika ili roditelja, a može ih i sâm psiholog pozvati. Dok neki učenici taj susret doživljavaju kao kaznu i znak da su u nečemu pogriješili, drugi ga doživljavaju kao zabavu i ugodno druženje. Prava svrha susreta bila bi negdje između – kroz ugodnu atmosferu i pozitivan kontakt promovirati poželjna ponašanja, podučavati, motivirati i rješavati teškoće.

Razlozi zbog kojih učenici dolaze obično su emocionalni, obiteljski i/ili osobni problemi. Također se javljaju zbog problema u učenju, organizaciji vremena te problema u odnosima s drugima; bilo učenicima ili nastavnicima, odnosno problema u komunikaciji općenito.

Ako učenik sâm ne potraži pomoć za suočavanje s problemom i njegovo rješavanje, ti problemi počinju utjecati na njegovo ponašanje tako da uzrokuju probleme u ponašanju (verbalno/fizičko nasilje, ometanje sata, neopravdani izostanci s nastave) ili poteškoće u učenju i savladavanju gradiva, zbog čega ih onda netko drugi uputi školskom psihologu.

Osim emocionalnih problema i problema u odnosu s drugima, u podlozi problema u učenju mogu biti i neke specifične poteškoće kao što su disleksija, disgrafija, snižene intelektualne sposobnosti, problemi s usmjeravanjem i održavanjem pažnje odnosno neka zdravstvena stanja kao što je, primjerice, petit mal epilepsija. Zadatak školskog psihologa je da prepozna poteškoću o kojoj se radi ili da preporuči roditelju odnosno razredniku specijalistički pregled.

On to čini kroz primjenu odgovarajućih psiholoških upitnika i testova, tj. psihodijagnostičkih sredstava, te razgovor i opažanje. U skladu sa svojim zaključcima školski psiholog preporučuje daljnje odgojne i obrazovne postupke za određeno dijete, te pruža podršku i pomoć u svladavanju poteškoća.

Zaključno  možemo reći da je cilj rada školskog psihologa razviti obrazovanje usmjereno na učenika i njegov razvoj osnovnih sposobnosti koje omogućavaju cjeloživotno učenje. Također cilj je pomoći učenicima, nastavnicima i roditeljima da razviju svoje potencijale i održe psihičko zdravlje.

Tko se nije skrio, magarac je bio…

Jedan domaći portal objavio je vijest kako je općepoznato da djeca umiju “namagarčiti” roditelje i promijeniti ocjene u e-Dnevniku. Navodno za to postoji alat kojim je moguće tako nešto učiniti. Na kraju tog članka kao preporuku roditeljima autor teksta navodi: “Stoga roditelji, informirajte se i educirajte po pitanju informatičkih mogućnosti i imajte lozinku za e-Dnevnik”. Međutim, što smo s time postigli? Jesmo li riješili problem? Bismo li se mogli usmjeriti na drugačije rješavanje problema?

Smatram da je potrebno djelovati na žarište problema. To može biti: 1) nedovoljno kvalitetan odnos između roditelja i djeteta u kojem prevladava nepovjerenje i/ili (pre)visoka očekivanja; 2) sniženo samopoštovanje kod djeteta; 3) sklonost manipulativnim obrascima ponašanja. Pritom jedno ne isključuje drugo, odnosno moguće je da dijete u vrtlogu okolinskih utjecaja svoje ponašanje mijenja u smjeru u kojem ni sâmo ne želi ići, ali u nedostatku socijalnih vještina, hrabrosti i asertivnosti pribjegava neadekvatnom ponašanju.

Bilo kako bilo, moj savjet roditeljima ide u smjeru razvijanja kvalitetnog odnosa koji će se temeljiti na:
1) međusobnom povjerenju i uvažavanju – potrebno je prihvatiti (ne)uspjeh i iz njega naučiti životnu lekciju. Jedna izreka kaže da “u školi (na)učiš pa dobiješ test, a u životu dobiješ test pa tek onda (na)učiš”. Omogućite djetetu da kritički sagleda svoje ponašanje i pomognite da ispravi pogreške koje je učinio/la.
2) postavljanju realnih (dostižnih) ciljeva – nije potrebno djetetu nametati standarde i očekivanja koja (možda!) nismo sâmi mogli ostvariti. Istovremeno, usmjerite dijete ako primijetite da sâmo sebi postavlja nedostižne ciljeve. Možda postoji sklonost neadaptivnom perfekcionizmu koja kasnije dovodi do trajnog nezadovoljstva.
3) usmjerite se na stvari koje dijete može kontrolirati i nagradite ih – angažman, entuzijazam, interes za neko područje, pisanje bilješki (podsjetnika), razvoj vještina. Sjetite se da ne učimo za ocjene, nego za život. Evo još jedne lekcije iz “životne škole”.

Na ovaj način ćete popraviti odnos i razviti toliko potrebno povjerenje, a istovremeno prevenirati nepoželjna ponašanja i tjeskobu kod djece.  Ovo nipošto nemojte smatrati receptom – u odgoju djece ne postoji točan popis postupaka, alata i tehnika za rad te redoslijed njihove upotrebe.  Postoje samo smjernice temeljene na iskustvima ljudi koji su to prihvatili i ostvarili uspjeh.

Kako kvalitetno provoditi slobodno vrijeme?

Uz nastavu u školi, domaće zadaće i izvannastavne aktivnosti djeca ponekad imaju malo vremena za sebe. Međutim, ponekad je i malo – dovoljno!  Ključ je u kvalitetnom provođenju vremena u kojem će dijete razvijati svoja znanja, vještine, kreativnost i inteligenciju.  Kada dijete ima bogat sadržaj unutar vlastitog slobodnog vremena ili mogućnost izbora, moći će jasnije razabrati vlastite interese i želje. Upravo mogućnost izbora doprinosi jačanju samopouzdanja i samostalnosti, ali je važno usmjeravanje roditelja i kvalitetna komunikacija.

Kvalitetno slobodno vrijeme ovisi i o mjestu stanovanja. Primjerice, ako dijete živi na selu, može pomoći u raznim kućanskim poslovima – od pospremanja do pomoći u vrtu, brige oko životinja i slično. Na taj način dijete će vrijeme provoditi u društvu, a uz to će imati osjećaj koristi. Također, djeca iz gradskih sredina mogu ići u posjet rodbini na selu te uživati u nešto drugačijim aktivnostima u odnosu na one kod kuće, a ujedno se druže s rodbinom.

Korisno je djecu zaposliti kako bi imali i neku obavezu, primjerice, branje povrća ili čišćenje istog. Aktivnost doživljavaju kao igru, a ujedno su od pomoći. Većina dječaka slobodno vrijeme provodi baveći se sportom, dok djevojčice češće biraju aktivnosti umjetničkog sadržaja, iako vole aktivnosti poput rolanja i vožnje bicikla.

Slobodno vrijeme treba biti kreativno ispunjeno, što često nije slučaj tijekom nastavne godine. Ako u mjestu postoje organizirane ljetne radionice ili slično, dobro je uključiti dijete jer ima obavezu, nešto radi i druži se. Također, online učenje stranih jezika ili pohađanje nekakve ljetne škole vrlo je zanimljiv i koristan način provođenja slobodnog vremena, a doprinosi učenju na zabavan način, socijalizaciji i komunikacijskim vještinama. Provodeći slobodno vrijeme posjećivanjem različitih kulturnih događaja primjerenih dobi, djeca percipiraju različitost, stječu sustav vrijednosti, razvijaju toleranciju i razvijaju kritičko mišljenje.

Važno je pokazati interes za ono što djeca rade te ih poticati na različite aktivnosti s obzirom na njihove interese. Roditelji znaju upasti u “zamku” racionaliziranja i traženja koristi od aktivnosti koju dijete upražnjava. Međutim, iako odraslima neke aktivnosti nemaju smisla, razvoj dječje mašte i kreativnosti dovoljan je argument zašto se vrijedi nečime baviti. Pustimo djeci da budu djeca, da sanjaju i da se vesele malim stvarima.

 

Koje su koristi tjelovježbe na psihičko zdravlje?

Istraživanja pokazuju da se nakon tjelovježbe ljudi obično osjećaju zadovoljnije, energičnije i opuštenije. Razlog je što vježbanjem  u mozgu dolazi do promjena koje imaju pozitivan učinak na sposobnost planiranja, organizacije te koordinacije naših misli i ponašanja.

Izađite van !

Vježbanje na otvorenom povećava vjerojatnost da ćemo sresti druge ljude koji vježbaju i samim time povećati svoju motivaciju za vježbanjem. Očigledno postoje drugi ljudi s kojima imate zajedničke interese pa možete vježbati zajedno ili izmjenjivati iskustva. Socijalizacija s drugim ljudima ima pozitivan učinak na snižavanje krvnog tlaka, snižavanje rizika za mentalnim oboljenjima, suicidom i alkoholizmom. Nadalje, ljudi koji redovito vježbaju često su percipirani kao više prijateljski nastrojeni, otvoreniji, ljubazniji i privlačniji od onih koji ne vježbaju.

Budite sigurni da će netko primijetiti promjenu i to vrlo brzo. Poticanjem tijela na fizičku aktivnost povećavate protok krvi u tijelu, znojenjem se koža prirodnim putem hidratizira i nakon vježbanja djeluje revitalizirano.

Bilo kakav oblik tjelovježbe umjerenog intenziteta koju upražnjavate pola sata dnevno (i 4-5 puta tjedno), utječe na ono što nam svima treba – zdrav san. Ljudi koji redovito vježbaju zaspu brže i osjećaju se manje umorno tijekom dana. Nadalje, tjelovježba utječe na smanjenje tjeskobe i stresa te pomaže vašem tijelu da regulira svoju temperaturu, zbog čega je i sâm san kvalitetniji.

Umjesto zaključka…

Zdravlje je naše najveće bogatstvo. Način na koji ćete steći to bogatstvo uključuje usvajanje stava da je tjelovježba korisna i da ne mora biti naporna. Nadalje, potreban je motiv da se bavite tjelovježbom, a neki od motiva su navedeni u ovom tekstu. I na kraju – budite uporni! Upornost je sposobnost da ustrajete u tjelovježbi bez obzira na prepreke  koje mogu stajati na putu.

 

5 koraka do intrinzične motivacije

Kada je učenicima neko gradivo zanimljivo, učit će ga iz radoznalosti i interesa, a ne primarno zbog ocjena. Tada kažemo su učenici intrinzično motivirani, odnosno imaju unutarnju motivaciju za učenje (radoznalost, osjećaj da su sposobni nešto obaviti, osjećaj rasta i razvoja te potreba za znanjem). Za razliku od intrinzične, ekstrinzična je motivacija ona koja je pod utjecajem vanjskih faktora. To može biti dobra ocjena, pohvala, priznanje, lakši upis u srednju školu ili neka druga nagrada. Postavlja se pitanje: kako povećati intrinzičnu motivaciju?

Prvi je korak uspostaviti pozitivan odnos nastavnika i učenika što bi rezultiralo pozitivnim stavom prema predmetu i dotičnom gradivu. Nastavnici se trebaju potruditi stvoriti pozitivno ozračje za rad. Važno je da sa zadovoljstvom predaju gradivo, zanimaju se za učenike i potiču svakog učenika pojedinačno. Uz to je korisno da poznaju ono što učenici vole jer tako mogu ubaciti zanimljivosti u gradivo koje treba naučiti. Pri utvrđivanju i proširivanju učeničkih interesa mogu pomoći i izborni predmeti.

Drugi korak je povezati gradivo sa stvarnim životom. Ono što se uči potrebno je povezati sa stvarnim životom kako bi učenicima gradivo postalo zanimljivije te da bi mogli u svemu tome pronaći povezanost i logiku. Nastavnici koji od svojih učenika traže da što više povezuju nastavne sadržaje, tehnike i procedure učenja s njihovim životnim potrebama i iskustvima kod učenika potiču znatiželju te učenici uče lakše i brže. Ako učenici neko gradivo dožive smislenim, veća je vjerojatnost da će biti motivirani i razviti interes za njega.

Treće, nastavu je potrebno obogatiti novim sadržajima i raznolikošću izvora. Korisno je učenike uputiti da pogledaju film na određenu temu ili barem nekakav isječak. Uz navedeno, učitelji mogu koristiti i različite nastavne motivacijske tehnike: križaljke, asocijacije, kvizove, mentalne mape te slično.

Četvrto, korisnim se smatra omogućiti učenicima da novo gradivo iskuse u praksi. U tu svrhu nastavnici trebaju osmisliti metode koje uključuju učenikovu osobnu angažiranost. Primjerice, učenici mogu napraviti poster, projekt te kroz igranje uloga ili simulaciju prikazati naučeno. Kada određeni sadržaj dožive „iznutra“, to može potaknuti interes i motivaciju za učenje.

Peti korak odnosi se na postavljanje ciljeva. Naime, učenici će biti motiviraniji ako sami sebi postave cilj za učenje, a osim toga, više će se truditi da ga ostvare. Pri tome – u postavljanju  kratkoročnih, mjerljivih i specifičnih ciljeva – pomoć učitelja ili stručnog suradnika može biti vrlo korisna. Važno je da učenik nauči postavljati realne ciljeve te da ga učitelji pohvale za postavljanje i ostvarivanje. Kada učenik doživi uspjeh, ujedno dobiva i pozitivnu sliku o sebi jer je sposoban obaviti zadatak, što utječe na njegovo samopoštovanje i motivaciju za buduće djelovanje.

 

Kad početi s psihičkom pripremom sportaša?

Ako promatramo s aspekta kognitivnog razvoja, djeca do 12. godine života nalaze se u fazi “konkretnih operacija” pa samim time nisu pogodna za većinu tehnika koje podrazumijeva psihička priprema sportaša. Nešto slično takvoj pripremi ipak se može provoditi (kroz razne radionice i igru), ali isključivo s ciljem promocije zdrave kompetitivnosti i razvoja mladih sportaša. Međutim, prelaskom u više razrede osnovne škole, djeca polako počinju usvajati apstraktne pojmove. Kad govorimo o sportu, djeca starija od 12 godina susreću se s pojmovima kao što su: samopouzdanje, koncentracija, predanost treninzima, poštovanje autoriteta, odgovornost, disciplina i ostalim pojmovima koje nastoje usvojiti i objasniti njihovo značenje i važnost.

Važan preduvjet za suradnju sa sportskim psihologom je da dijete nema otpor prema individualnom radu i da bude upoznato s načinom rada sportskog psihologa, a to uključuje: individualna savjetovanja, ispunjavanje upitnika samoprocjene, raspored izvođenja određenih vježbica, pisanje dnevnika i ostale komponente psihološke pripreme. S vremenom se ove komponente postepeno sadržajno nadograđuju. Rezultati rada vidljivi su nakon nekoliko mjeseci, a poželjno je da suradnja sa sportskim psihologom traje minimalno 6 mjeseci. U početku je potrebno intenzivinije raditi (1-2 puta tjedno po 60 minuta), a kasnije je moguće da sportaš samostalno radi na psihičkoj pripremi uz periodičko nadgledanje i savjetovanje psihologa.
U rad se uvijek uključuju roditelji i trener(i) koji su važan izvor povratnih informacija „s terena“. Nije isključivo da se po potrebi sportski psiholog konzultira sa školskim razrednikom/icom kako bi imao uvid u školsko funkcioniranje. Svjesni smo da škola i školske obaveze mogu biti veliki izvor stresa kod djece pa je korisno pratiti njihov napredak i u ovoj domeni. Uzimajući u obzir sve ove informacije, sportski psiholog može jednostavnije, u suradnji s djetetom, njegovim roditeljima i trenerom, napraviti plan i raspored rada, odlaska na pripreme, turnire i putovanja – i što je još važnije, prilagoditi psihološku pripremu spomenutim obavezama.
Napretkom tehnologije moguće je psihološku pripremu raditi i „na daljinu“ (npr. preko Skypea, Viber-a i sl.). Dakako, preduvjet je kvalitetan terapijski odnos između sportaša i psihologa te tehnički preduvjeti (javljanje iz prostorije u kojoj nema buke i ostalih ometača, stabilna internet veza i sl.). Stoga je preporuka prvih nekoliko susreta napraviti „uživo“. Rad na daljinu posebno je koristan kad sportaši često putuju na natjecanja, a svakako je ekonomičan i mlađim generacijama pristupačan. Ovime se ne gubi na kvaliteti rada jer sportski psiholog može pratiti neverbalnu komunikaciju preko web kamere i jednako kvalitetno voditi intervju kao da se nalazi u istoj prostoriji sa sportašem.

Nadam se da sam približio način rada sa sportskim psihologom, odnosno da sad imate neke informacije koje do sad niste znali. Svakako nas kontaktirajte za dodatna pojašnjenja i rado ću vam se povratno javiti. Sportski pozdrav!

Matej Fiškuš, Vaš psiholog

U ovom videu pogledajte prikaz tehnika koje se često koriste u psihološkoj pripremi sportaša – vizualizacija i imaginacija.